nedjelja, 16. siječnja 2011.

Dualistički paradoks čovjeka i Bogočovjeka

Jelena Grabant

Problem duha i tijela kršćanska filozofija promišlja zahvaljujući dvama izvorima; Božjoj objavi sadržanoj u Bibliji, tradiciji i učiteljstvu te antičkoj filozofiji. Već je osnivač Akademije i otac idealizma, antički mudrac Platon u 4. st. pr. Kr. promišljao o čovjekovoj naravi kao materijalno - duhovnom fenomenu. Prema Platonovoj zamisli čovjekova se narav sastoji od materijalnog tijela koje je prolazno i zlo, i duhovne duše (psyche) ili uma (nous), koji su vječni i dobri. Tek se prigodom smrti ljudska duša oslobađa tamnice tijela u kojoj je neko vrijeme boravila. Nažalost ovakav podcjenjivački odnos spram tijela i čovjekove naravi još se i danas osjećaju u kršćanskoj misli. Kako pomiriti duh i tijelo? Kako pomiriti Boga i čovjeka u jednoj osobi?

Povijest dualističkih teorija

Dualizam kao i svaki nauk koji pokušava afirmirati autonomnost dviju kontrarnih stvarnosti unutar neke zbilje, čini se kao nemoguća misija. Promatrajući „sve što jest“, čini se da se i filozofija – metafizika kao znanost o biću nalazi u aporiji dualizma, dok joj je temelj opet, čini se, od monizma. Duh i tijelo su zasebne stvarnosti koje svaki čovjek na sebi primjećuje i problematizira, budući da se mnogo puta, ako ne i uvijek čine nepomirljivima. Ovakav interakcijski dualizam tjelesne i duhovne supstancije prvi je podrobnije promišljao otac racionalne filozofije, vrstan fizičar, matematičar i poklonik tzv. »mehanicizma« 17. st.,  Rene Descartes. Njegovo promišljanje je poznatije kao kartezijanski dualizam duha i tijela. Descartes (Cartesius) je smatrao kako u svijetu postoje samo dvije vrste supstancija (nositelj određenih svojstava koji može samostojno egzistirati): fizička i duhovna. Duh je po njemu „mentalna supstancija“ koja posjeduje različite misli, a tijela pak su „protežne supstancije“ (fizički objekti) koje posjeduju različita svojstva oblika i veličine. Navedene dvije supstancije su toliko različite jedna od druge da ne postoji nijedno svojstvo, nijedna karakteristika koja bi im bila zajednička. Tvar je protežna supstancija, dok je duh misaona i neprotežna supstancija. To što odlikuje fizičke stvari jest protežnost u prostoru i vremenu, odnosno nužno posjeduju svojstva oblika i veličine. Spoznajemo ih javno, putem osjetila, ali zbog toga što su naša osjetila i mjerni instrumenti nesavršeni, znanje o njima je također prepuno pogrešaka, odnosno neprecizno je. Dok je za mišljenje, koje je temeljna odlika mentalne supstancije, kategorija prostora nepotrebna, budući da misli nisu oblikom i građom mjerive, ali zato za ono kažemo da se odvija u vremenu. Mišljenje je privatno, a ne javno, ovisno isključivo o „onome koji ga misli“, stoga je i znanje o njemu nepogrešivo (ne možemo biti u iluziji da se ne nalazimo u nekom mentalnom stanju). No, i um i tijelo su unatoč potpunoj različitosti u neprestanoj interakciji. Kako je to moguće da se duh koji je neprotežan nalazi u tijelu? Kako je moguće da nešto nefizičko utječe na nešto fizičko?
Neki suvremeni dualisti ova pitanja koja ujedno i objašnjavaju čovjekovu narav tumače isključivo na materijalan način. Za njih je čovjek sazdan od fizičkog tijela, a sva nefizička svojstva dolaze od fizičkog tijela zvanog mozak. Neki će pokušati odgovor istražiti u kontekstu teorije »emergencije«. Prema ovoj teoriji svojstva više razine kao što su svijest i  ostala mentalna stanja, ovise o svojstvima niže razine; odnosno, ovise o fizičkoj strukturi i o načinu prema kojem se ona pojavljuje (emerge), onda kada se takva fizička struktura evolucijskim procesom formira sistemom dovoljne kompleksnosti. Zaključuju stoga, da kada neka materija postigne dovoljnu razinu kompleksnosti, automatski će posjedovati i mentalne karakteristike više razine. Takav je bio slučaj sa čovjekom, no hoće li to biti slučaj i s računalima koja bi sukladno ovom načelu trebala postajati sve savršenija autoreflektirajuća bića? Teorija epifenomenalizma tumači slično kako fizički mozak uzrokuje pojavljivanje nefizičkih mentalnih svojstava, ali ova, za uzvrat, nemaju nikakvog povratnog uzročnog utjecaja glede mozga. Mentalna su svojstva po njima puki epi – fenomeni (sporedni proizvodi). Po ovoj teoriji misli, želje, vjerovanja i ostale mentalne radnje su privid, a ne uzrok našeg djelovanja. Možda je najteže objasniti ukoliko su mentalne osobine potpuno uzročno nedjelotvorne, kako onda za njih možemo znati? Neki pak će zastupati tzv. elementarni dualizam svojstava i reči da je duh supstancija slična elektromgnetskim fenomenima – nesvediv je, ali niti emergentan. Nedostatak ove analogije je u tome što su elektromagnetska svojstva prisutna u svim razinama stvarnosti; od subatomske pa dalje, dok se mentalna svojstva pojavljuju samo kod »većih« fizičkih sistema kao što su ljudi, te kod nekih životinja (Mind & Body, FFDI).
Dualizam biblijske protologije i eshatologije
Čovjekovu dualnu narav, čini se da Biblija sasvim drugačije problematizira. Čini se kako Božanska objava sadržana u Riječi Božjoj, nikakvu diskriminaciju spram tijela ili duše ne poznaje. Na njenim prvim stranicama čitamo: „Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša (...) Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih (...)Vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan šesti (Post 2, 8; 1, 28; 32)“. Unatoč svim dualistički - nepomirljivim sastavnicama, Biblija promatra čovjeka monistički i holistički. Čini se kako želi naglasiti njegovo jedinstvo, usprkos činjenici tijelesne, duševne i duhovne komponente. Štoviše, ovakav holizam čovjekove naravi, čini se da Gospodin pohvalno potvrđuje riječima „bijaše veoma dobro“. Kako je moguće da biblijski pisac ne primjećuje proturječje između materijalnog i duhovnog, između tijela i duše, između mesa i duha? Čini se kako su za dugu antropološko - biblijsku povijest na praktičnoj razini ipak ostale posljedice ranije spomenutih filozofskih apstrahiranja. Iako dualističko jedinstvo - čovjek se je kao kontingentno biće pokazao podložan utjecaju zla na njegovoj metafizičkoj, fizičkoj i moralnoj razini. I bez obzira na to što ga Biblija prikazuje kao krunu Božjeg stvaranja, čovjek osjeća pripadnost stvorenom svijetu i zajedno s njim dijeli dostojanstvo i „sudbinu“ stvorenja. U samoj srži biva pogođen i ostaje zajedno sa svojim prirodnim ambijentom ranjen do dana današnjeg. Svijestan vlastite prolaznosti i propadljivosti, ne može pobjeći od težnje da pronikne i popravi urezotinu sjecišta dualnih osi koje su utkane u njegov konstitutivan bitak. Pita se kako je moguće da tijelo koje je propadljivo i prolazno bude proslavljeno? Propitkuje, potiče li nas dobro Crkva da trapimo svoja tijela i živimo asketski, ukoliko želimo postići svetost? Ima li vita contemlativa pravo na prioritet u odnosu na potrebe tijela? Uči li nas Biblija da je narav i samog kozmosa protkana dualizmom profanog i sakralnog svijeta? Kako je moguće da će baš sve što je dio Božjeg stvaranja, i ono nemisleće i protežno biti uključeno u spasenje? Starozavjetna mudrost (Post 1-2; Ps 8; 104) mu objavljuje da je upravo on – Imago Dei – jedino mjesto Božje prisutnosti na zemlji i najočitija imanencija Božjeg trojedinstva – duha, duše i tijela. I čitava stvorena stvarnost, zaista jest antropocentrična (čovjek zaista jest i „Imago mundi“), no njezin cilj - kristocentričnost - još nije dostignut. Novozavjetni tekstovi (Rim 8, 18 - 30; 1 Kor 8, 6; 15; 2 Kor 3,17 - 18; Kol 1, 15 -20; Ef 1, 3 - 23; 4, 13; Hebr 1,1 - 3; Iv 1, 3 - 10) otkrivaju smisao Božjeg djelovanja kao spasenja i proslave cjelokupne stvarnosti po Isusu Kristu, budući da je priroda nerazdvojivo povezana s čovjekom, ona je također pogođena posljedicama ljudskog grijeha, ali će zato biti i zahvaćena uskrsnom preobrazbom. Odatle povezanost protologije i eshatologije, između stvaranja i spasenja, između kozmologije i kristologije. Isusovim utjelovljenjem započela je uskrsna preobrazba čitave kozmičke stvarnosti, a biti će dovršena u konačnom ostvarenju „novog neba i nove zemlje“, „novog Jeruzalema“ gdje će svo stvorenje oslobođeno dualističe napetosti i ropstva raspadljivosti sudjelovati u slobodi slave djece Božje (Rim 8,21), a Bog će biti “sve u svemu” (1 Kor 15,28).


1 komentar:

  1. GVC Holdings plc - JT Hub
    GVC Holdings 전주 출장안마 plc, a leading provider of mobile-first, 성남 출장안마 live 충청남도 출장안마 entertainment solutions and content for the business, provides 대구광역 출장안마 its gaming and entertainment 광양 출장샵

    OdgovoriIzbriši