srijeda, 19. siječnja 2011.

Molitva za zagovor svetog Pija iz Pietrelcine

Dragi Bože koji si velikodušno blagoslovio svojeg slugu svetog Piju iz Pietrelcine, darovima Duha Svetog. Označio si njegovo tijelo s pet rana raspetoga Krista, da bude snažan spomenik muke i smrti Tvoga sina. Obdaren darom pronicljivosti, sveti Pio se u ispovjedaonici  beskrajno borio za spas ljudskih duša. Uz poštovanje i intenzivnu pobožnost u slavljenju svete mise pozivao je nebrojeno mnogo muškaraca i žena u veće zajedništvo s Isusom Kristom u sakramentu Svete Euharistije. Po zagovoru svetog Pija iz Pietrelcine molim za milost (navedite zahtjev). Amen!  Slava ocu… 3x

Ostani sa mnom Gospodine

Ostani sa mnom Gospodine
Molitva sv. Pia iz pietrelcine, nakon pričesti



Ostani sa mnom Gospodine, bitna je tvoja prisutnostda te ne mogu zaboraviti.
Ti znaš kako te lako napustim.

Ostani sa mnom Gospodine, jer sam slab i trebam tvoju snagu da ne padam tako često.

Ostani sa mnom Gospodine, Ti si moj život i bez tebe, ja sam bez žara.

Ostani sa mnom Gospodine, Ti si moje svjetlo i bez tebe ja sam u mraku.

Ostani sa mnom Gospodine, pokaži mi svoju volju.

Ostani sa mnom Gospodine, da čujem tvoj glas i da te mogu slijediti.

Ostani sa mnom Gospodine, jer te jako volim i želim za uvijek  biti u tvom društvu.

Ostani sa mnom Gospodine, ako želiš da ti budem vjeran.

Ostani sa mnom Gospodine, zbog moje siromašne duše, želim biti mjesto utjehe za Tebe, gnijezdo ljubavi.

Ostani sa mnom Isuse, kasno je i dan se bliži kraju a život prolazi; dolazi smrt, sud, vječnost. Potrbno mi je obnoviti snagu da ne zastanem na putu, zbog toga te trebam. Sve je kasnije i smrt dolazi. Bojim se mraka, iskušenjažeđi, križa, žalosti. O kako te trebam moj Isuse u ovoj noći egzila!

Ostani sa mnom večeras Isuse, u životu sa svim tim opasnostima. Trebam te.

Dopusti mi da Te prepoznam kao tvoji učenici u lomljenju kruha, tako da ovo euharističko zajedništvo bude svjetlo koje raspršuje mrak, sila koja me podupire, jedinstvena radost mom srcu.

Ostani sa mnom Gospodine, jer u času moje smrti želim ostati sjedinjen s Tobom, ako ne prema zajedništvu, barem po milosti iljubavi.

Ostani sa mnom Isuse, ne tražim Božansku utjehu jer je ne zaslužujem, ali tvoju prisutnost, o da, to te tražim u mojim molitvama.

Ostani sa mnom Gospodine jer ti si jedino što tražim, Tvoju ljubav, Tvoju milost, Tvoju volju, Tvoje srce, Tvoj Duh jer te volim i ne tražim nikakve druge nagrade nego da te mogu voljetisve više i više.

Volim te , voljet ću te svim svojim srcem na zemlji i dalje u vječnosti. Amen!

utorak, 18. siječnja 2011.

Padre pio

Sveti Pio iz Pietrelcine (Pietrelcina, 25. svibnja 1887. – San Giovanni Rotondo, 23. rujna 1968.) svećenik, kapucin i katolički svetac
Teško je ukratko sažeti poruku o. Pija za naše vrijeme i ljude. Ovaj svetac bio je i ostaje biti uzor tihog posvećenja redovničkom i svećeničkom životu: čovjek molitve i bratstva. Svijetu, koji je bolestan od sljepoće za sve što se ne može očima vidjeti, osobito na vjerskom i kršćanskom području, o. Pio sada želi još više biti blizu sa svojim nebeskim zagovorom.
U svijetu koji je zaražen egoizmom i potrošačkim mentalitetom, Svetac kao ozdravitelj tijela i duše, tješitelj uznemirenih i slomljenih savjesti, daje pouku, da valja ponovno pronaći put do djelotvorne ljubavi i solidarnosti, koju moramo jedni drugima uzajamno iskazivati. O. pio nastavlja biti i ostaje za svakoga, ponizan brat koji svima daje nadu, koji želi obnoviti svoju vjeru, a onima koji su je izgubili želi biti pomoć da je ponovno nađu.
U svijetu koji je prožet subjektivizmom, a koji neminovno dovodi do odbacivanja i isključivanja Boga iz ljudskog života, o. Pio ostaje poziv čovjeku da dadne prioritet Bogu i njegovu zakonu, ako želi preživjeti krize života. „Brat s Isusovim ranama“ pozivao je, zove i zvat će svakoga vjernika da svoju pažnju skrene na Kristovo čovještvo, na ona otajstva koja ispovijedamo u „Vjerovanju“: „Rodio se od Djevice Marije, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan i treći dan uskrsnuo!“ Put prijeđeni od o. Pija, upozorenje je za nas ljude u trećem tisućljeću.

nedjelja, 16. siječnja 2011.

Dualistički paradoks čovjeka i Bogočovjeka

Jelena Grabant

Problem duha i tijela kršćanska filozofija promišlja zahvaljujući dvama izvorima; Božjoj objavi sadržanoj u Bibliji, tradiciji i učiteljstvu te antičkoj filozofiji. Već je osnivač Akademije i otac idealizma, antički mudrac Platon u 4. st. pr. Kr. promišljao o čovjekovoj naravi kao materijalno - duhovnom fenomenu. Prema Platonovoj zamisli čovjekova se narav sastoji od materijalnog tijela koje je prolazno i zlo, i duhovne duše (psyche) ili uma (nous), koji su vječni i dobri. Tek se prigodom smrti ljudska duša oslobađa tamnice tijela u kojoj je neko vrijeme boravila. Nažalost ovakav podcjenjivački odnos spram tijela i čovjekove naravi još se i danas osjećaju u kršćanskoj misli. Kako pomiriti duh i tijelo? Kako pomiriti Boga i čovjeka u jednoj osobi?

Povijest dualističkih teorija

Dualizam kao i svaki nauk koji pokušava afirmirati autonomnost dviju kontrarnih stvarnosti unutar neke zbilje, čini se kao nemoguća misija. Promatrajući „sve što jest“, čini se da se i filozofija – metafizika kao znanost o biću nalazi u aporiji dualizma, dok joj je temelj opet, čini se, od monizma. Duh i tijelo su zasebne stvarnosti koje svaki čovjek na sebi primjećuje i problematizira, budući da se mnogo puta, ako ne i uvijek čine nepomirljivima. Ovakav interakcijski dualizam tjelesne i duhovne supstancije prvi je podrobnije promišljao otac racionalne filozofije, vrstan fizičar, matematičar i poklonik tzv. »mehanicizma« 17. st.,  Rene Descartes. Njegovo promišljanje je poznatije kao kartezijanski dualizam duha i tijela. Descartes (Cartesius) je smatrao kako u svijetu postoje samo dvije vrste supstancija (nositelj određenih svojstava koji može samostojno egzistirati): fizička i duhovna. Duh je po njemu „mentalna supstancija“ koja posjeduje različite misli, a tijela pak su „protežne supstancije“ (fizički objekti) koje posjeduju različita svojstva oblika i veličine. Navedene dvije supstancije su toliko različite jedna od druge da ne postoji nijedno svojstvo, nijedna karakteristika koja bi im bila zajednička. Tvar je protežna supstancija, dok je duh misaona i neprotežna supstancija. To što odlikuje fizičke stvari jest protežnost u prostoru i vremenu, odnosno nužno posjeduju svojstva oblika i veličine. Spoznajemo ih javno, putem osjetila, ali zbog toga što su naša osjetila i mjerni instrumenti nesavršeni, znanje o njima je također prepuno pogrešaka, odnosno neprecizno je. Dok je za mišljenje, koje je temeljna odlika mentalne supstancije, kategorija prostora nepotrebna, budući da misli nisu oblikom i građom mjerive, ali zato za ono kažemo da se odvija u vremenu. Mišljenje je privatno, a ne javno, ovisno isključivo o „onome koji ga misli“, stoga je i znanje o njemu nepogrešivo (ne možemo biti u iluziji da se ne nalazimo u nekom mentalnom stanju). No, i um i tijelo su unatoč potpunoj različitosti u neprestanoj interakciji. Kako je to moguće da se duh koji je neprotežan nalazi u tijelu? Kako je moguće da nešto nefizičko utječe na nešto fizičko?
Neki suvremeni dualisti ova pitanja koja ujedno i objašnjavaju čovjekovu narav tumače isključivo na materijalan način. Za njih je čovjek sazdan od fizičkog tijela, a sva nefizička svojstva dolaze od fizičkog tijela zvanog mozak. Neki će pokušati odgovor istražiti u kontekstu teorije »emergencije«. Prema ovoj teoriji svojstva više razine kao što su svijest i  ostala mentalna stanja, ovise o svojstvima niže razine; odnosno, ovise o fizičkoj strukturi i o načinu prema kojem se ona pojavljuje (emerge), onda kada se takva fizička struktura evolucijskim procesom formira sistemom dovoljne kompleksnosti. Zaključuju stoga, da kada neka materija postigne dovoljnu razinu kompleksnosti, automatski će posjedovati i mentalne karakteristike više razine. Takav je bio slučaj sa čovjekom, no hoće li to biti slučaj i s računalima koja bi sukladno ovom načelu trebala postajati sve savršenija autoreflektirajuća bića? Teorija epifenomenalizma tumači slično kako fizički mozak uzrokuje pojavljivanje nefizičkih mentalnih svojstava, ali ova, za uzvrat, nemaju nikakvog povratnog uzročnog utjecaja glede mozga. Mentalna su svojstva po njima puki epi – fenomeni (sporedni proizvodi). Po ovoj teoriji misli, želje, vjerovanja i ostale mentalne radnje su privid, a ne uzrok našeg djelovanja. Možda je najteže objasniti ukoliko su mentalne osobine potpuno uzročno nedjelotvorne, kako onda za njih možemo znati? Neki pak će zastupati tzv. elementarni dualizam svojstava i reči da je duh supstancija slična elektromgnetskim fenomenima – nesvediv je, ali niti emergentan. Nedostatak ove analogije je u tome što su elektromagnetska svojstva prisutna u svim razinama stvarnosti; od subatomske pa dalje, dok se mentalna svojstva pojavljuju samo kod »većih« fizičkih sistema kao što su ljudi, te kod nekih životinja (Mind & Body, FFDI).
Dualizam biblijske protologije i eshatologije
Čovjekovu dualnu narav, čini se da Biblija sasvim drugačije problematizira. Čini se kako Božanska objava sadržana u Riječi Božjoj, nikakvu diskriminaciju spram tijela ili duše ne poznaje. Na njenim prvim stranicama čitamo: „Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša (...) Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih (...)Vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan šesti (Post 2, 8; 1, 28; 32)“. Unatoč svim dualistički - nepomirljivim sastavnicama, Biblija promatra čovjeka monistički i holistički. Čini se kako želi naglasiti njegovo jedinstvo, usprkos činjenici tijelesne, duševne i duhovne komponente. Štoviše, ovakav holizam čovjekove naravi, čini se da Gospodin pohvalno potvrđuje riječima „bijaše veoma dobro“. Kako je moguće da biblijski pisac ne primjećuje proturječje između materijalnog i duhovnog, između tijela i duše, između mesa i duha? Čini se kako su za dugu antropološko - biblijsku povijest na praktičnoj razini ipak ostale posljedice ranije spomenutih filozofskih apstrahiranja. Iako dualističko jedinstvo - čovjek se je kao kontingentno biće pokazao podložan utjecaju zla na njegovoj metafizičkoj, fizičkoj i moralnoj razini. I bez obzira na to što ga Biblija prikazuje kao krunu Božjeg stvaranja, čovjek osjeća pripadnost stvorenom svijetu i zajedno s njim dijeli dostojanstvo i „sudbinu“ stvorenja. U samoj srži biva pogođen i ostaje zajedno sa svojim prirodnim ambijentom ranjen do dana današnjeg. Svijestan vlastite prolaznosti i propadljivosti, ne može pobjeći od težnje da pronikne i popravi urezotinu sjecišta dualnih osi koje su utkane u njegov konstitutivan bitak. Pita se kako je moguće da tijelo koje je propadljivo i prolazno bude proslavljeno? Propitkuje, potiče li nas dobro Crkva da trapimo svoja tijela i živimo asketski, ukoliko želimo postići svetost? Ima li vita contemlativa pravo na prioritet u odnosu na potrebe tijela? Uči li nas Biblija da je narav i samog kozmosa protkana dualizmom profanog i sakralnog svijeta? Kako je moguće da će baš sve što je dio Božjeg stvaranja, i ono nemisleće i protežno biti uključeno u spasenje? Starozavjetna mudrost (Post 1-2; Ps 8; 104) mu objavljuje da je upravo on – Imago Dei – jedino mjesto Božje prisutnosti na zemlji i najočitija imanencija Božjeg trojedinstva – duha, duše i tijela. I čitava stvorena stvarnost, zaista jest antropocentrična (čovjek zaista jest i „Imago mundi“), no njezin cilj - kristocentričnost - još nije dostignut. Novozavjetni tekstovi (Rim 8, 18 - 30; 1 Kor 8, 6; 15; 2 Kor 3,17 - 18; Kol 1, 15 -20; Ef 1, 3 - 23; 4, 13; Hebr 1,1 - 3; Iv 1, 3 - 10) otkrivaju smisao Božjeg djelovanja kao spasenja i proslave cjelokupne stvarnosti po Isusu Kristu, budući da je priroda nerazdvojivo povezana s čovjekom, ona je također pogođena posljedicama ljudskog grijeha, ali će zato biti i zahvaćena uskrsnom preobrazbom. Odatle povezanost protologije i eshatologije, između stvaranja i spasenja, između kozmologije i kristologije. Isusovim utjelovljenjem započela je uskrsna preobrazba čitave kozmičke stvarnosti, a biti će dovršena u konačnom ostvarenju „novog neba i nove zemlje“, „novog Jeruzalema“ gdje će svo stvorenje oslobođeno dualističe napetosti i ropstva raspadljivosti sudjelovati u slobodi slave djece Božje (Rim 8,21), a Bog će biti “sve u svemu” (1 Kor 15,28).